Mi gradimo park, park gradi nas

I tako to počinje

2020. godine konačno su se zvijezde, susjedi, bivši vlasnici i moje želje uskladile, pa sam uspio kupiti i objediniti nekoliko parcela uz svoje jezero. Ukupno – oko pola hektara, raspoređenih na pet čestica. Sjajno! Vizija velika, srce puno, planova ima… a pred očima: kukuruzište, zapušteni travnjak, stari voćnjak i – džungla lješnjaka, divljih ruža i neprohodnih trnja. OK, od nekuda treba početi. Ali od kuda? Prvo - zasukati rukave! Stajao sam nasred toga kao slikar pred praznim platnom. Samo što ovo „platno” baš i nije bilo prazno. Da bi uopće postalo prazno, trebalo je malčirati džunglu, srušiti stari voćnjak i riješiti kukuruzovinu.

Uskršnji krijes - vuzmenka

Kako su se približavali uskrsni blagdani, tako se spontano otvorila i sezona paljenja krijesa. Na selu bismo rekli – vuzmenka. Spojili smo ugodno s korisnim: očistili teren i od prikupljenog granja podigli velik, impresivan krijes. Paljenje uskrsnog krijesa, stari međimurski običaj koji se održava na Veliku subotu, s vremenom je postao i lijepa tradicija u Dragonparku. Od tada svake godine palimo našu vuzmenku – jer se vjeruje da u vatri nestaje sve staro, a rađa se nešto novo. Dok plamen osvjetljava večer, piće za uzvanike hladi se u svježoj izvorskoj vodi, a običaj je da svatko ponese nešto za prigristi, jer upravo takvi zalogaji najbolje pristaju uz toplinu vatre i dobro društvo.

Gas, niža, plot - hiža

Kad su plamen i malčer odradili svoje, na scenu je stupio – bager. Samo gas. A gdje prođe bager, trava više ne raste. Da bi parcela postala upotrebljiva, trebalo je obuzdati izvore, potoke i kanale bujičnih voda koji su godinama slobodno tekli kuda su htjeli. Položili smo više od 200 metara betonskih cijevi, otprilike isto toliko drenažnih i razvukli nebrojene metre geotekstila. Ukratko – ispod zemlje danas je infrastruktura ozbiljnija nego na nekim autocestama.

Terasa uz jezero

Nakon što smo odvodnju konačno stavili pod kontrolu, mogli smo se okrenuti onome što najviše volimo – uređenju. Terasa uz jezero počela je dobivati svoj pravi oblik. Opločili smo prostor uz vodu, uredili mali amfiteatar za druženja i polako krenuli sa sadnjom hortikulture koja je cijelom prostoru dala život. No terasa uz jezero nije bila samo estetski projekt – zahtijevala je ozbiljne građevinske i hidrogeološke zahvate. Upravo na tom području nalaze se kaptaže nekoliko arteških izvora, koji su još ranije provedeni u okrugli bunar. Svaki zahvat morao je biti pažljivo osmišljen kako ne bismo narušili njihov prirodni tok. Radili smo precizno i strpljivo, svjesni da je voda ovdje glavni arhitekt. Na površinu smo postavili opločnike koji prate prirodnu geometriju izvora – kružnu formu koja prostoru daje poseban ritam i sklad. Boje opločnika dodatno naglašavaju taj doživljaj, prateći kompas ucrtani na okruglom izvoru i stvarajući suptilnu poveznicu između prostora, vode i orijentacije. 

 A onda smo dodali ono što svaku dobru terasu pretvara u mjesto okupljanja – šank. Jer što je terasa bez mjesta za piće, razgovor i smijeh? Upravo taj detalj dao je prostoru novu dimenziju – od tehnički zahtjevnog projekta do živog, društvenog središta.
I tako je nastala naša terasa uz jezero – mjesto gdje se susreću priroda i čovjek, voda i kamen, tišina i druženje. Savršena za predah, pogled na vodu i one male trenutke koji najviše vrijede.